Sadržaj
Kratke biografije najvećih srpskih prosvetitelja Svetog Save, Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Iz njihovih biografija se vidi kako su još kao vrlo mladi učinili prelomne korake koji su ih odveli do najvećih visina.
Sveti Sava – Rastko Nemanjić (1174. – 1236.)
Sveti Sava – Rastko Nemanjić najmlađi je sin Stefana Namanje a brat kraljeva Vukana i Stefana. Dali su mu ime po Rastko po rastu (hrastu – svetom drvetu), verujući da će onaj ko nosi ovo ime imati moć sunca, zdravlja i dugovečnosti – što se kasnije, kada je odrastao, ispostavilo kao tačno.
Sa punih sedamnaest godina pobegao je na Svetu Goru, zakaluđerio se i dobio ime Sava.
Kada se Stefan Nemanja, nakon pet godina, zamonašio, zajednički su izgradili manastir Hilandar – prvi srpski manastir koji je postao škola za sveštenike i centar srpske kulture.
Sava je pisao knjige (napisao knjigu o životu svoga oca pod nazivom „Žitije cvetog Simeona“), bavio se politikom, medicinom, bio svojevrstan diplomata. Time je obezbedio slavu sebi i svom narodu. Kult o njemu traje vekovima. Baš zbog tog jakog Savinog kulta, srpsko pravoslavlje se ponekad naziva i svetosavlje.
Narod ga je mnogo voleo. O tome svedoče mnoge narodne priče, pesme, legende.
Dositej Obradović (svetovno ime Dimitrije)
Čakovo, 1739 ili 1742. godine – Beograd, 28. mart 1811. godine
Dositej je vrlo rano ostao bez roditelja, ali je imao tu sreću da o njemu brine jedan njegov vrli rođak. Bio je vrlo inteligentan i pametan. Sam je naučio da čita i piše. Čitajući knjige o svećima, rešio je da se zamonaši.
U manastiru Hopovo, u koji je dospeo u svojoj četrnaestoj godini, shvatio da nije baš sve tako idealno kao što u knjigama piše, što se monaškog života tiče. Razočaran, a željan novih saznanja, napustio je manastir i, uopšte monaški život.
Mnogo je putovao. Znao više jezika, među kojima, latinski, grčki, italijanski, nemački, francuski i ruski.
Mnogo je mudrosti stekao. Baš iz tog razloga je rešio da posveti svoj život učenju i obrazovanju ljudi. Ponesen takvim idejama on je radio na prosvećivanju svog naroda, prevodio je mnoga dela među kojima su najpoznatije Ezopove basne, i sam je pisao dela, prvenstveno programskog tipa, među kojima je najpoznatije „Život i priključenija“.
1804. godine, na Karađorđev poziv, vraća se u Srbiju kako bi pomogao u ustanku protiv Turaka.
Postao je ministar prosvete i 1808. godine osnovao Veliku školu u Beogradu. Borio se da narodni jezik uđe u književnost.
Vuk Stefanović Karadžić
(Selo Tršić, 7.11. 1787 – Beč, 7.2. 1864)
Rođen je u Tršiću kod Loznice. Tu je rođen i njegov otac Stevan po kome je dobio svoje drugo prezime.
U čitanju i pisanju bio je samouk, a prvo njegovo pravo „školovanje“ vezano je za rođaka Jevtu Savića Čortića. Pohađao je školu u Loznici i manastiru Tronoši, bio je prvi đak Velike škole koju je otvorio Dositej Obradović.
Sa svojih sedamnaest godina postao je pisar nekih od ustanika Prvog srpskog ustanka (1804. godine).
Zdravstvene nevolje (zgrčena noga), kako je Vuk u šali govorio, doprinele su , možda, da ne pogine u ratu, da čita knjige i zapisuje „sve što su uši čule i oči videle“.
1813. godine otišao je u Beč i tamo proveo, najveći deo svoga života. Tu je upoznao najboljeg prijatelja i saradnika Jerneja Kopitara. Započeo je svoj rad na reformi jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost.