Đaci iz malog planinskog sela Goraka pješačili su svakog dana do škole. Pet dječaka uvijek su isti zajedno. Tačno se znalo ko od njih ima pravo da bude u sredini, a ko s kraja. Nenadu je, kao najstarijem, pripadalo počasno mesto. Nikola je bio najjači, pa ako je bilo potrebno, mogao se izboriti za mjesto u sredini. Najbolji učenik od njih, Vasko, takođe je zasluživao poštovanje svojih drugova.
Neko je morao da ide i s kraja. Ta mesta pripadala su Dušku i Ljubu. Duško je često isticao da je on najbrži, ali dječaci to nijesu mnogo cijenili.
Jedino Ljubo nije imao čime da se pohvali. Nije bio ni najjači, ni najbolji učenik, ni najbrži, a bio je najmlađi. Kad je neko najmlađi, mora ponekad i poslušati svoje starije drugove. On je uvijek ćuteći koračao ivicom puta, strpljivo podnoseći kvrge i grube šale drugova.
Jednom Ljubo ugleda prevrnutu kornjaču nedaleko od puta, u podnožju strmog brijega. Vjerovatno se nespretna kornjača otkotrljala niz padinu i ostala na leđima, bespomoćno se koprcajući.
– Pogledajte kako se izvrnula ona kornjača! – pokaza Ljubo. Za časak dječaci stadoše da vide kornjaču.
– Ako je neko ne okrene – reče Nenad – ona će tako zauvijek ostati i uginuti od gladi.
– Hajdemo da je izbavimo – predloži Ljubo.
Drugovi mu se podsmjehnuše:
– Gluposti! Da gubimo vrijeme zbog kornjače!
Ne obazirajući se na podrugljiva dobacivanja, Ljubo skrenu s puta prema kornjači. Postavljajući je na noge, reče joj (kao da ga ona razumije):
– Pazi da se opet ne otkotrljač niz brijeg, jer ćeš do kraja života ostati na leđima.
Za to vrijeme dječaci su prilično odmakli. Ljubo potrča da ih stigne. Ubrzo im se priključi. Naravno, zauze svoje mesto na kraju reda, jer nije bio ni najstariji, ni najjači, ni najbolji đak, pa čak ni najbrži. Ali bio je – najplemenitiji.
