Pred vama je još jedna srpska narodna priča. Priča govori o gramzivosti i pohlepi ljudi koja ponekad može da bude gotovo bezgranična.
Tamni vilajet
Bio jedan car, pa došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobila da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekakvo ositno kamenje, i iz mraka nešto poviče: -“Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, a ko ne ponese, kajaće se”. Gdje koji pomisli: “Kad ću se kajati, zašto da ga nosim?”, a gdjekoji: “Daj barem jedan da ponesem”. Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nijesu poneli stanu se kajati što nijesu, a oni što su ponijeli, što nijesu više.
