Ugojenog psa slučajno sretne neobično mršav vuk. Zastanu, i pošto su se pozdravili, upita vuk:
– Zbog čega si tako sjajan? Od kakvog si se jela tako ugojio? Jas sam mnogo snažniji od tebe pa ipak umirem od gladi.
Pas objasni prosto:
– Isti ćeš takav i ti biti ako možeš mome gospodaru da učiniš istu uslugu kao i ja.
– Šta to? – upita onaj. – Da budeš čuvar praga i danju u noću čuvas kuću od lopova.
– Spreman sam na to. Sada podnosim sneg i kišu i živim teškim životom u šumi. Koliko će mi biti lakše da živim pod krovom i u besposlici jedem obilnu hranu.
– Hajde onda samnom. – dok su išli, primeti vuk da je lanac ogulio vrat psu.
– Odakle ti to, prijatelju? – Ništa. – Reci mi ipak, molim te.
– Pošto izgleda da sam ljut, danju me vezuju da po danu spavam i budem budan kad dodje noć. Uveče me dreše i tada lutam kuda mi se svidi. Donesu mi hleb od svoje volje. Sa svoje trpeze gospodar mi daje kosti, sluge mi bacaju komade i jela koja im preostanu. Tako se moj trbuh puni bez truda.
– A da li je slobodno da ideš kuda želiš?
– Nije slobodno nikako – odvrati pas.
– Uživaj ono što hvališ, psu! Ne volim ni kralj da budem ako nisam slobodan.