Imao vuk drvenu kolibu, a lijina je bila od leda. Dođe leto i istopi se lijina koliba. Ode ona vuku pa mu veli: »Kume, ti i ne znaš za moju nevolju!« »Sta je, kumo, kakva te je nevolja snašla?« »Koliba mi se istopila, pusti me da kod tebe živim.« »Izvoli, kumo, dođi da živiš kod mene.« Lisica veli: »Onda me, kume, probudi ranije; doći će da me zovu na povojnicu.«
Spusti se noć, a vratima se privuče druga lisica i pokuca. Čuo vuk i stade buditi svoju kumu: »Kumo! Ustaj, došli su po tebe.«
»Hvala ti, kume, što si me razbudio; ja bih pre spavala.«
Izašla je i pustila svoju drugu da tiho uđe pod trem. Onda su se popele na tavangde je vuk imao mnogo meda i pojele polovinu kačice. Ispratila kuma svoju drugu i ušla u kuću.
»Kako su, kumo, nazvali novorođenče?« upita vuk.
»Površinica.«
Sledeće noći je ,bilo isto; kumice su pojele sav med.
A vuk opet pita:
»Kako se zove?«
»Pogrebica.«
A kad se razdanilo, lisica zanemože:
»Oh, oh!…«
»Šta je, kumo, jesi li zanemogla?«
»Bolesna sam, kume, nešto me glava boli.«
»Cekaj, kumo, sad ću te ja izlečiti; imam nešto za tebe.«
Pope se vuk na tavan, maši se, kad tamo — nema meda u kačici. Razljuti se vuk, utrča u kuću i upita: »Jesi li ti, lisice, pojela moj med?«
»Nisa’m, kume, šta ti je, bog s tobom! Ti znaš da smo danju uvek zajedno, a noću ja odlazim na povojnicu; kad bih ja mogla da pojedem tvoj med?«
»A ne, labudice, gubi se iz moje kuće, da te moje oči ne vide!«
Lisica ode, a vuk nastavi po starom da živi i med da sakuplja.