Digla se u šumi golema buka – zub je zabolio staroga Vuka. Sva kukanja zalud, zub ga dalјe boli. Za pomoć po šumi Vučica moli: – Ukažite, susjedi, pomoć nam sada; noćas će inače Vuk da strada!
Ni od kog odgovor stigao nije, sem kratkog pisma lukave Lije:
„Kreni zubaru od Kupuslije. On zube liječi vrlo vješto, ponesi mu samo kupusa nešto!“
Noć u šumu stigla, uspavanke niže. Gore nebo vedro, mjesec blijedi stiže. Kroz guste se krošnje vidi osmijeh zvijezda. Katkad dopre cvrkut iz nekog gnijezda. Sada šuma cijela u snovima plovi – Medo sanja pčele, Lisac – pijetla lovi… Al’ Vuk nema mira jauk šumu para, s Vučicom se žuri do Zeke zubara. S drveta ga gleda noćni čuvar – Sova, al’ Vuk to ne vidi od silnih bolova. Neumorno žuri, bez prestanka jeca: – Što prije, što prije do zubara Zeca!
U dva reda kraj studena vrela polegle glavice kupusa zrela. Tu, na tri kočića, kućica stoji. Tri prozora na njoj u zelenoj boji. Na vratima kućnim, evo, piše nešto:
„Sve bolesne zube vadim vrlo vješto. Popravlјam takođe bez velikor bola.
Vaš odani zubar iz Kupusjeg dola“.
I odahnu Vujo s Vučicom skupa, pa stade na vrata jako da lupa. Lupali su dugo: tras-tras tras… Napokon se začu sa prozora glas:
– Kakvu to lupu čuju moje uši? Ko to tako drsko mir nam noćni ruši?
– Bolesnik težak – Vučica zbori. – Zubaru slavni, brzo otvori! Zub mi Vuka, Zeče, strašno noćas boli. Pomozi! – i dalјe Vučica moli.
– Kako da liječim, sada, usred noći? Kad zora svane, tek možete doći.
– Ta nemoj tako, naš premili Zeče! Vuk mi do zore izdržati neće. Reda je da primiš bolesnoga gosta. Za trud kupusa daćemo ti dosta!
– Dobro. Ali ne mogu dok ne svane zora; mir se svuda noćni poštovati mora.
I zalupi prozor slavni zubar Zeka. Vuk bolesni mora do zore da čeka.
Tad odjeknu jauk šumom usred noći: – Zoro, zoro svijetla, kada li ćeš doći?
Stade Vuk da kuka, od bolova zinu i maramu bijesan, sa vilice skinu. Tu je opet Sova – muke Vuka gleda. Iz skrovišta svoga zaurla i Meda. Proviruje mjesec ko to ruši mir? Začuđen doleti i noćni leptir. Iz ležaja svoga vjetar pospan stiže, bačenu maramu sa zemlјe podiže. Vidje Vuk da mora bol veliki, teški, podnositi mirno do zore viteški. I Vuku minute ko puževi plove, dok sve zvjerke ćute i ispliću snove.
Najzad zora stiže na cvrkutu ptica. Poskoči na grani hitra Vjeverica. U svom gnijezdu Čvorak naštimava žice. Jež u pokret stavi točak vodenice. Na jutarnju šetnju tromi Medo krenu. Svježi osmijeh zore i Lisicu prenu. Srna s porodicom nekuda odjuri. Na pregled drveća Djetlić se požuri. Oko granja kolo leptirovi vode. Kući i poslјednji san iz šume ode…
I Zečica vrijedna prozore otvara. Svoga Zeca zorom zbog nečega kara. Eno, čisti kuću i doručak sprema, a gospodin-Zeke još nikako nema.
Prošlo je još, bome, ravno pola sata dok se na kući otvoriše vrata. Pojavi se Zeko, brke gladi svoje; ozbilјno mu jutros naočari stoje.
– Izvolite, molim! – začu mu se glas. Slušajte, vas dvoje, mislim, hej, na vas!
A tamo gdje potok protiče svježi, kao da je mrtav, Vuk izmoren leži. Na riječi ove on se jedva diže. Sav slomlјen nekako do Zeca stiže.
– Izvolite, gosti, vi unutra samo! Sjedite, Vuče, na stolicu, tamo!
I izađe Zeko da susjede zove, jer zna da će s Vukom nastat muke nove. Imati je bolјe drugove pri ruci, jer naravi čudne svi su redom vuci.
Sad je soba puna. Kliješta Zeko sprema, a Vuka je spopala neka čudna trema.
– Šta se bojiš, Vuče, – tiho Zeko zbori – hajde samo svoje čelјusti otvori!
I nastaše jadi, Vuk skače, zavija. Posao mu Zekin nikako, ne prija.
Vuče Zeko zubar, tegli Zeko pekar; njega vuče krojač, a ovoga mlјekar… Čupaju zečevi raznih zanata – otego se red sve do kućnih vrata. Jaukao Vujo. Muke bile grdne, ali zub sa mjesta neće ni da mrdne.
Odmicalo vrijeme, pola dana ode. Zečevi, još borbu s jednim zubom vode! Dojadilo već je hitrim zečevima. Umorna Vučica predala se snima.
A Vujo, sav slomlјen, u nesvijesti leži. Tad poviknu neko:
– Brzo, sada veži!
Tu trebalo mnogo trošit riječi nije; svršili su ovo što su mogli prije.
I s Vučicom svezan Vuk u zatvor ode! Kupuslija cijela slavi dan slobode…
Kod Zeke je slavlјe – otvorena vrata. Dolaze zečevi raznih zanata. Stigao je i Jež, ostaje do pola noći. Na gozbu je obećao i Jazavac doći. Stigla je i Srna, s porodicom Meca. Odazvo se Slavuj da pjeva kod Zeca…
Ko bi sve nabrojo, došlo ih je dosta. Prepuna je soba različitih gosta.
Pjevalo se, pilo, igralo i jelo. Tek duboko u noć razišlo se sijelo.
Noć je. Namiguju zvijezde jasne. Polako se svjetlo kod zubara gasne. Sa grane se začu glas dremlјiva Ćuka:
– Riješili se zečevi Vučice i Vuka!
