Za Tadž Mahal vezana je tužna, ali lepa ljubavna priča. Da on stvarno ne postoji, lako bi se moglo poverovati da je priča o njegovoj izgradnji ustvari bajka.
Priča o Tadž Mahalu
Priča i počinje kao prava bajka. Nekada davno (pre više od 300 godina) Indijom je vladao šah Džihan. Svoju najmiliju ženu, koja je bila lepa i pametna, toliko je voleo da se od nje nije odvajao, pa ju je učinio i svojim savetnikom. Zvala se Mumtazi Mahal, ili skraćeno, Tadž Mahal, što znači „ponos palate“. Godine 1630. vladaru je umrla voljena žena. Toliko je bio ucveljen da je pomišljao da napusti presto. Odlučio je da ljubljenoj ženi podigne najlepši spomenik koji je ikada postojao.
Pozvao je najbolje umetnike i arhitekte iz Indije, Turske, Persije i Arabije da dođu i izrade nacrt za spomenik. Više od 20.000 ljudi, radilo je preko 18 godina na izgradnji Tadž Mahala, jednog od najlepših zdanja na svetu. Zgrada se nalazi na mermernom postolju kvadratne osnove visokom 7 metara. Minareti ili kule, izdižu se na sva četiri ugla, a sama zgrada je visoka 60 metara. To je osmostrana građevina od belog mermera, ukrašena sa 12 vrsta poludragog kamenja u vidu cvetova. Građevinski materijal potiče iz mnogih zemalja, iz Arabije, Egipta, Tibeta i raznih delova Indije.
Car je nameravao da za sebe napravi potpuno isti mauzolej, ali od crnog mermera, na drugoj strani reke preko koje bi vodio most od srebra. Međutim pre nego što je izgradnja bila završena, njegov sin ga je zatvorio u dvorac, gde je car ostao do kraja života, gledajući preko reke u mauzolej žene koju je voleo.