Svaka struka nosi svoje prednosti, mane i duhovite strane. Konobari do penzije slušaju „može li bez luka“, frizeri „samo vrhove, ozbiljno ti kažem“, a majstori „je l’ može danas da se završi“. Šminkerke su ipak posebna kategorija: kod njih klijentkinja sedi na dvadeset centimetara od lica, sat i po, sa ogledalom u ruci i neograničenim pravom na komentar. Tu se skupi materijal za knjigu.
Popularna beogradska šminkerka Andrijana Ljubić kaže da bi od rečenica koje sluša svake nedelje mogla da napravi majicu, šolju i zidni kalendar. Zamolili smo je da izdvoji petnaest najčešćih, a mi smo uz svaku dodali slobodan prevod. Spisak je, kaže, mogao da bude i duplo duži, ali ovih petnaest su apsolutni šampioni ponavljanja.
Jedna ograda pre početka: sve ovo se čita sa osmehom. Nijedna rečenica sa spiska šminkerke ne nervira, naprotiv. Posle dovoljno godina u stolici, klijentkinje se ne pamte po zahtevima, nego po tome kako su izašle: srećnije nego što su ušle. A i budimo iskreni, da smo mi sa druge strane četkice, govorili bismo potpuno isto. Uostalom, pola rečenica sa spiska smo i sami negde izgovorili, samo kod frizera.
„Samo nešto prirodno, ali da se baš vidi“
Zlatni standard žanra. U prevodu: pun glam koji izgleda kao da ste se takvi probudili. Fizika se o ovom zahtevu još nije izjasnila, ali šminkerke ga nekako izvedu svako veče. Tajna je u tome što „prirodno“ i „neprimetno“ nisu isto: prirodno je kad lice izgleda kao vaše, samo na najbolji mogući dan. Kad se to pogodi, vidi se, i te kako, samo niko ne ume da kaže šta tačno gleda.
„Ja se inače uopšte ne šminkam“
Sasvim legitimna životna odluka. Samo je zanimljivo što je najčešće izgovaraju dame sa savršeno iscrtanim obrvama i tri nijanse korektora u tašni. Ogledalo ćuti, ali sve vidi. Prevod glasi: šminkam se, ali toliko dobro da to više i ne računam.
„Hoću oči kao na ovoj slici“
Na slici: druga boja očiju, drugi oblik kapka, tuđe lice i studijska rasveta skuplja od automobila. „Referenca je odlična početna tačka, ali tuđa šminka se prevodi, ne preslikava“, objašnjava Andrijana. „Isti potez na dva lica su dve različite šminke. Slika služi za pravac, a lice donosi odluke.“ Zato iskusna šminkerka sliku pogleda, klimne, pa postavi ono važnije pitanje: šta vam se na njoj najviše sviđa. Odgovor je obično jedna reč, i s njom već može da se radi.
Kako takav pravac može da izgleda u praksi, pogledajte u jednom od Andrijaninih javnih radova:
„Imam dvadeset minuta, uradi šta stigneš“
Svečana šminka za dvadeset minuta je kao ručak od pet jela za dvadeset minuta: tehnički izvodljivo, samo nemojte zavirivati u kuhinju. Uteha: i to što se stigne uvek je bolje od domaće varijante u panici. Najzanimljivije je što ova rečenica gotovo nikada ne stiže u podne običnog utorka, nego u subotu u pet, kada je i frizerka u istoj zgradi već digla ruke.
„Je l’ može da ne liči na šminku?“
Može, i to je, časna reč, najteža varijanta. Profesionalci potroše četrdeset minuta upravo na to da izgleda kao da niste potrošili nijedan. To je, uzgred, i najčešća porudžbina za poslovna snimanja i ozbiljne prilike: lice koje osam sati izgleda sveže, a da niko u prostoriji ne pomisli na reč šminka.
„Skini malo… ne, ne, vrati“
Klasika žanra, po pravilu stiže pola sata posle „slobodno jače, ja to volim“. Dobra vest: šminkerke na ovo odavno ne trepću, korekcija je deo posla, a ne uvreda. Loše vesti nema. Najbolji deo je kad se posle svega ispostavi da je prva verzija ipak bila prava: krug se zatvori, sve su zadovoljne, niko ništa ne priznaje.
„Je l’ to ono što ne može da se skine tri dana?“
Nije. To što se ne skida osamnaest meseci zove se trajna šminka i sasvim je druga usluga. Večernja šminka, ma koliko dugotrajna bila, skida se jednim poštenim odšminkavanjem, bez specijalnih rastvarača i bez panike. Zabuna je razumljiva, jer se i jedno i drugo zove šminka, ali je razlika otprilike kao između frizure i tetovaže.
„Slikaj me malo, ali da ne izgleda da poziram“
Šminkerke su usput postale i fotografi, psiholozi i umetnički direktori. Posle desetog pokušaja „spontane“ fotografije u stolici postaje jasno zašto termin traje sat i po: pola je šminka, pola produkcija. A najbolja spontana fotografija, otkrivamo, nastaje kad šminkerka kaže „gotovo, možeš da ustaneš“, pa klijentkinja odahne. Taj izraz lica ne može da se režira.
„A je l’ možeš i mamu, samo na brzinu?“
Mama „na brzinu“ je ceo drugi termin i to svaka šminkerka zna unapred. Scenario je uvek isti: mama prvo odlučno izjavi da njoj ništa ne treba, onda sedne „na pet minuta“, a na kraju iz stolice ustane najsrećnija u celoj kući. I potpuno je u pravu. Zato iskusne šminkerke za mame u rezervi uvek imaju još pola sata i još malo strpljenja, jer znaju kako se priča završava.
„Vidiš kako mi je koža očajna“
Izgovoreno licem sa sasvim običnom, zdravom kožom, kakvu ima većina žena koje to kažu. Žene su prema sebi najstroži kritičari na svetu, strožiji od svake komisije. „Pola mog posla je šminkanje, a pola ubeđivanje žena da nisu problem koji treba sakriti“, kaže Andrijana. „Kad neko sedne i počne da mi se izvinjava zbog svog lica, znam da nas čeka najlepši deo: onaj trenutak kad shvati da nije bilo šta da se krije.“
„Je l’ mogu normalno da trepćem s ovim trepavicama?“
Možete. Prvih sat vremena trepće se pažljivo, kao da se polaže ispit iz treptanja, a onda se zaboravi da su tu, isto kao sa novim naočarima. Do kraja večeri braniće ih kao svoje.
„Muž kaže da mu se više sviđam prirodna“
Poruka po pravilu stiže dok muž čeka u autu da je odveze na svadbu za koju je ona termin zakazala pre mesec dana. Brak je pun malih zagonetki i šminkerke su odavno naučile da se u njih ne mešaju. A najlepši deo: komplimenti na kraju te iste večeri stignu, po pravilu, baš od njega.
„Nemoj ništa preterano, znaš kako je kod nas u familiji“
A onda na slavlju pola te iste familije diskretno pita za broj telefona „te tvoje što te sredila“. Sledećeg meseca u stolici sede jetrva i obe zaove. Tako se, kažu šminkerke, najsigurnije i gradi posao: preko familija koje ne vole preterivanje.
„Dođi ti kod mene, ja ću tebe da našminkam“
Poziv koji stiže posle posebno dobrog ćaskanja u stolici i jedan od najlepših komplimenata u poslu, odmah posle preporuke. Koliko znamo, niko ga još nije iskoristio, ali se pamti svaki.
„Jao… pa to sam ja?!“
Rečenica zbog koje se prethodnih četrnaest lako prašta. „Taj trenutak kad se žena pogleda, ućuti, pa se nasmeje sama sebi, to je najlepši deo ovog posla“, kaže Andrijana. „Zbog njega se ne naljutim ni na ‚prirodno, ali da se baš vidi’. Uostalom, posle svih ovih godina, tu šminku zaista imam u malom prstu.“
Počasna pomena: rečenice iz poruka
Poseban žanr su poruke za zakazivanje. Šampion je „je l’ slobodno za sutra ujutru?“, poslat u petak u 23.40, po mogućstvu za termin u sedam. Odmah iza njega ide „imaš li neki termin kad ti nije gužva?“, na koji je nemoguće odgovoriti a da neko ne ispadne neozbiljan. Tu je i večito „koliko bi mi naplatila samo da mi kažeš šta da kupim?“, što je, kad se bolje pogleda, molba za besplatan kurs u tri poruke.
Ali postoji i poruka zbog koje se sve prethodne opraštaju istog trenutka: „Evo slika sa proslave, svi pitaju ko me šminkao!“ Šminkerke inače na sve odgovaraju strpljivo, jer znaju da iza svake nespretne poruke stoji neko kome je događaj važan. A to se od dobrog zanatlije na kraju i traži: da razume i ono što nije baš lepo sročeno.
Bonus krug: glasovi iz čekaonice
Da ne ispadne da sav materijal daju klijentkinje, evo šta se čuje od pratnje. Kuma: „Meni ništa ne treba, ja samo gledam“, izgovoreno tačno tri minuta pre nego što sedne u stolicu (vidi tačku dva). Fotograf, kroz vrata: „Samo da znate, svetlo nam beži.“ Svetlo, inače, beži od početka vremena i još ga niko nije stigao. I omiljeni: deda na svadbi, potpuno iskreno: „Lepa si mi, jesi l’ se ti to naspavala?“ Deda je, i ne znajući, izrekao najveću pohvalu koju jedna šminka može da dobije. A tu je i mladoženja koji na svakih deset minuta proviri i pita „je l’ još dugo?“, ne zato što mu se žuri, nego zato što ga niko ništa drugo nije zadužio. Njemu se, po tradiciji, odgovara „još malo“, i to je jedina rečenica u celom ovom tekstu koja znači tačno ono što piše.
