Šta, kako, koliko...

Zašto se vidi dah kada je hladno? Objašnjenje belog oblačića

pkonta 5 min čitanja

Dah se vidi na hladnoći zato što topao, vlažan vazduh koji izdišemo naglo dolazi u dodir sa hladnijim okolnim vazduhom. Deo vodene pare tada prelazi u sićušne kapljice vode koje rasipaju svetlost i izgledaju kao bled oblačić. Sama vodena para je nevidljiva: vidimo kapljice koje su nastale posle hlađenja.

Odakle voda u izdahu?

Dok dišemo, vazduh prolazi kroz vlažne disajne puteve. Vazduh koji izdahnemo zato sadrži vodenu paru čak i kada prethodno nismo pili vodu ili jeli toplu supu. Na toplom danu taj vlažan vazduh se najčešće rasprši i pomeša sa okolinom bez upadljivog belog traga. Zimi, kada je razlika između izdaha i spoljnog vazduha veća, promena se odvija tik ispred usta i postaje vidljiva.

To ne znači da zimi izdišemo neku novu materiju. Voda je u izdahu i leti; menjaju se uslovi u koje izdah dospeva. Zato se oblačić može pojaviti već tokom svežeg jesenjeg jutra, a ne samo kada je temperatura ispod nule.

Šta se dešava u belom oblačiću?

Vodena para je gas koji ne možemo videti golim okom. Kada se topao izdahnuti vazduh meša sa hladnim, on se hladi. Ako se dovoljno ohladi, deo pare se kondenzuje: prelazi iz gasovitog u tečno stanje, u mnoštvo veoma sitnih kapljica. Kapljice rasipaju svetlost, pa vidimo beličastu izmaglicu. Nacionalna meteorološka služba SAD objašnjava isti osnovni sled kod nastanka oblaka: hlađenje, dostizanje zasićenja i kondenzacija u kapljice.

Britanski Met Office poredi ono što se vidi pri izdisaju na hladnom danu sa kratkotrajnom izmaglicom. To je korisno poređenje po izgledu i sastavu, ali ne treba zamišljati da čovek pravi veliku vremensku maglu oko sebe. Oblak daha je mali, nastaje iz neposrednog izdaha i brzo se meša sa vazduhom u okolini.

Da bi se to dogodilo, nije potreban dim, prašina iz pluća niti „para“ u smislu belog gasa. U svakodnevnom govoru možemo reći da se „puši iz usta“, ali naučno je preciznije govoriti o kondenzovanim kapljicama vode. Slično tome, beli trag koji vidimo iznad šolje toplog čaja nije sama nevidljiva vodena para, već uglavnom kapljice nastale kada se ona ohladila.

Zašto se nekad vidi više, a nekad jedva primetno?

Temperatura jeste važna, ali nije jedina. Bitno je i koliko je okolni vazduh vlažan, koliko brzo se izdah meša sa njim i kakva je svetlost iza oblačića. Na tamnoj pozadini i uz bočno osvetljenje kratka izmaglica lakše se uočava nego ispred svetlog zida. Vetar može odmah da je raznese, pa deluje kao da je dah nestao brže.

Na dva jutra slične temperature oblačić zato ne mora izgledati isto. Vlažniji okolni vazduh može usporiti isparavanje već nastalih kapljica; suvlji vazduh često čini trag kraćim. Nacionalna meteorološka služba koristi vidljiv dah kao jednostavno poređenje kada objašnjava zašto trag kondenzacije iza aviona jednog dana traje duže nego drugog. Poređenje se odnosi na ulogu hlađenja i vlage, iako su uslovi na visini aviona sasvim drugačiji od onih na ulici.

Nema jedne univerzalne temperature na kojoj se dah „uključuje“ kao sijalica. Ona zavisi od trenutne vlage i temperature oba vazdušna toka. Zbog toga nije pouzdano procenjivati koliko je napolju stepeni samo po tome da li vidimo dah.

Zašto se dah ne vidi u toploj sobi?

U toplijem vazduhu izdah se obično ne hladi dovoljno brzo da bi se pred našim očima stvorio gust oblak kapljica. Vodena para je i dalje prisutna, ali ostaje pomešana s vazduhom kao nevidljiv gas. Ako priđete hladnom prozoru ili ogledalu i izdahnete na staklo, na njemu može nastati mutan trag i bez vidljivog oblaka u sobi. Površina stakla hladi vazduh uz sebe, pa se deo pare kondenzuje na staklu.

To su dva povezana prizora, ali na različitim mestima: napolju kapljice lebde u vazduhu ispred usta, a na prozoru se skupljaju na hladnoj površini. Ako vas zanima zašto se to ponekad dešava na unutrašnjoj, spoljašnjoj ili čak međustaklenoj strani prozora, pogledajte naš tekst o zamagljivanju prozora.

Kako to jednostavno pokazati detetu?

Izaberite hladnije jutro i stanite na mesto gde se izdah vidi ispred tamnije pozadine. Neka dete prvo mirno izdahne, a zatim uporedi trag sa onim koji nastane kada odrasla osoba izdahne. Pitajte šta vidi: da li je beli oblačić odmah uz usta i koliko se brzo raziđe? Ako duva vetar, promenite zaklon i ponovite posmatranje. Nema potrebe za dugim zadržavanjem daha ili izlaganjem velikoj hladnoći.

U zatvorenom može pomoći hladna čaša iz frižidera ili prozorsko staklo: zamagljen trag pokazuje da u vazduhu koji izdišemo ima vlage i onda kada pred ustima nema belog oblačića. Ne koristite vrelu paru niti vrlo hladne površine koje bi mogle povrediti kožu. Cilj nije da dobijete veliki efekat, već da razlikujete nevidljivu vodenu paru od vidljivih kapljica.

Da li je vidljiv dah isto što i magla ili inje?

Sva tri prizora uključuju vodu i hlađenje, ali se razlikuju po mestu nastanka. Vidljiv dah nastaje u malom prostoru gde se izdahnuti vlažan vazduh meša sa hladnim. Magla je skup sitnih kapljica rasprostranjenih u vazduhu blizu tla. Inje se, nasuprot tome, hvata za hladne površine kao sloj ledenih kristala. Razlika između ta tri prizora pomaže da istu osnovnu ideju — promenu stanja vode — prepoznamo u svakodnevici.

Više o ledenim kristalima na travi, granama i drugim površinama pročitajte u našem objašnjenju kako nastaje inje. A ako vas zanimaju pluća i uloga kiseonika, na sajtu postoji zaseban tekst sa zanimljivostima o disanju; on govori o drugom pitanju.

Ukratko

Kada na hladnoći izdahnemo, vodena para iz toplog, vlažnog izdaha se ohladi i deo nje postane mnoštvo sitnih kapljica. Kapljice su ono što vidimo kao beli trag. Koliko će se jasno videti i koliko će trajati zavisi i od vlage, vetra i osvetljenja. Zato je moguće da dah jednog jutra liči na mali oblak, a drugog gotovo nestane pre nego što ga primetimo.

Izvori