Sneg škripi pod nogama zato što se pod težinom koraka sabijaju sitna zrna leda. Zrna se pomeraju i taru jedno o drugo, pa nastaje poznato krckanje. Ono je obično izraženije kada je sneg hladniji, a slabije kada je vlažan i blizu topljenja. Zvuk, ipak, nije pouzdan termometar: važni su i starost, gustina i stanje površine snega.
Šta se događa ispod đona?
Snežni pokrivač nije čvrsta ploča leda. Čine ga mnogobrojna ledena zrnca, između kojih ima vazduha. Kada stanemo na svež sneg, u malom prostoru ispod đona stisnemo tu složenu, vazdušastu građu. Zrna se tada pomeraju, dodiruju i trljaju, a sloj postaje gušći. Nacionalni centar za podatke o snegu i ledu (NSIDC) upravo sabijanje i trenje ledenih zrna navodi kao objašnjenje zvuka koraka.
Zato se škripa čuje baš u trenutku kada stopalo prenese težinu na sneg. Ako stanete mirno, nema novog snažnog sabijanja i zvuk utihne. Sledeći korak ponovo promeni raspored zrnaca. Ne treba zamišljati jednu veliku pahulju koja puca: čujemo zbir mnogo sitnih promena u sloju snega.
Zašto je hladan sneg često glasniji?
Na hladnijem snegu trenje među ledenim zrnima je veće, pa naglo sabijanje pod korakom obično proizvodi upadljivije krckanje. Kada se sneg približi temperaturi topljenja, zrna lakše klize jedno pored drugog i zvuk može postati slabiji. NSIDC naglašava da ne postoji jedna temperatura na kojoj sneg odjednom počinje da škripi. U svakodnevici to znači da je opis „čuje se, dakle napolju je tačno minus deset“ preterano siguran.
Temperatura vazduha koju vidimo na telefonu nije nužno ista kao temperatura površinskog sloja snega. Sunce, senka, vetar i podloga menjaju uslove na mestu na koje stajemo. Dva koraka napravljena na istom putu mogu zvučati različito ako je jedan na svežem, rastresitom sloju, a drugi na već ugaženom delu.
Zašto mokar sneg zvuči drukčije?
Sneg koji se topi sadrži više tečne vode među zrnima. Takav sloj se pod čizmom često zgnječi u tešku, lepljivu masu, umesto da proizvede oštro suvo krckanje. Ponekad ćete čuti prigušeno šljapkanje ili gotovo ništa. To ne znači da je prestao da bude sneg; promenili su se njegova struktura i način na koji se zrna pomeraju pod opterećenjem.
Tokom dana isti pokrivač može proći kroz više stanja. Jutarnji mraz učvrsti površinu, podnevno otopljavanje je omekša, a noćno zahlađenje ponovo stvori tvrđu koru. NSIDC opisuje kako sneg i bez nove padavine menja veličinu, oblik i raspored zrna, te kako se posle topljenja i ponovnog smrzavanja može promeniti i njegova površina. Zato zvuk koraka govori nešto o trenutnom stanju podloge, ali ne otkriva celu vremensku istoriju.
Da li je isto škripanje snega i lomljenje ledene kore?
Nije sasvim isto. Kada stanete na rastresit hladan sneg, čujete niz sitnih zvukova dok se zrnca sabijaju i taru. Ako je preko snega nastala tvrda pokorica, đon može da je probije i tada se čuje kratak, oštriji lom. Ispod nje se možda i dalje nalazi mekši sloj. Ugažena staza, svež nanos i zaleđena kora zato mogu zvučati različito čak i u istom dvorištu.
Zvuk nije dovoljan da procenite bezbednost staze. Glatka zaleđena površina može biti vrlo klizava i kada pod nogom nema upadljivog krckanja. Ako vas zanima kako se zaleđena podloga menja kada se pospe solju, pogledajte naš tekst zašto so topi led i kada više ne pomaže. Tamo je objašnjen drugi proces: snižavanje tačke mržnjenja vode.
Zašto je posle snega napolju ponekad tiše?
Postoji još jedan zvučni doživljaj koji lako pomešamo sa škripom koraka: posle svežeg snega ulica može delovati neobično tiho. Svež, rastresit i dovoljno debeo snežni sloj upija deo zvučnih talasa, pa zvuk saobraćaja i udaljenih glasova može biti prigušen. Kada se površina otopi pa ponovo zaledi, postaje glađa i tvrđa; tada zvuk može bolje da se odbija i dopire dalje. To je takođe opisano u NSIDC-ovom objašnjenju snega i zvuka.
Ove dve pojave nisu protivrečne. Sneg pod čizmom može glasno da krcka zato što ga pritiskamo, dok sloj snega nekoliko metara dalje istovremeno prigušuje udaljenu buku. Jedno je zvuk koji korak stvara na samoj podlozi, a drugo način na koji ta podloga prima i odbija zvukove iz okoline.
Može li se razlika jednostavno posmatrati?
Ako imate bezbedno mesto sa svežim snegom, uporedite jedan korak na netaknutom sloju sa korakom na već ugaženom tragu. Poslušajte da li je zvuk oštriji, tiši ili više nalik pucketanju. Zatim pogledajte otisak: da li je sneg ostao rastresit na ivici, zbijen u dnu ili se slepio u vlažnu grudvu? Tako povezujete zvuk sa promenom koju zaista vidite, bez nagađanja o tačnoj temperaturi.
Posmatranje ne zahteva lomljenje leda, trčanje po klizavom pločniku ni odlazak na dubok sneg. Posebno sa decom, birajte ravnu, poznatu podlogu i stanite ako se ispod snega krije led. Ako se na travi ili granama pojave beli kristali i bez padanja snega, to je druga pojava: u našem tekstu o tome kako nastaje inje objašnjena je razlika.
Ukratko
Škripa snega je zvuk sabijanja i trenja sitnih ledenih zrna pod stopalom. Hladniji, suv sneg često krcka jasnije; vlažan sneg blizu topljenja može biti mnogo tiši. Starost i zbijenost pokrivača, kao i ledena kora, menjaju ono što čujemo. Zato je škripa zanimljiv trag o snegu pod nogama, ali nije precizan pokazivač temperature ili bezbednosti staze.
Izvor
National Snow and Ice Data Center: Science of Snow — odeljci o zvuku snega, sastavu snežnog pokrivača i promenama zrna.




